subota, 9. lipnja 2012.
Dan peti, šećer na kraju. 9.6.2012.
Evo me na kopnu, u kombiju, Sebov bracek je dosao po nas u Igrane. Vozimo se prvo u Primosten iskrcati moj katamaran i prikolicu. Grupa se razdvojila, dvojca su ostala na korculi. Ostalo troje i Seb nastavljaju u Pakostane. Ja jos nisam odlucio gdje cu. Mrtav sam umoran, ne znam dal da ostanem u Primostenu sastaviti brod i prespavati ili da gibam i ja u Pakostane gdje mi je auto i gas za Zagreb prije sutrasnje guzve. Tomica me k tome zove da dodjem na Jadriju. Sutra bi jedrili na njegovom stroju, vratili brod u maticnu luku Primostensku. Kaze Tomica, znam da ti je pun kufer jedrenja ali.... Mos mislit da je, zivio bi na tom katamaranu i smucao se od otoka do otoka do daljnjeg pa i nakon toga vjerojatno. Ne znam, preumoran sam da razmisljam o tome sad, bolje da se vratim na danasnji bonus dan.
Predobro sam spavao. Kako sam legao tako sam se probudio, ispunjen. Doduse u 6 ali takav je dogovor. Bila je hrpa juga i dalje pa smo kalkulirali da li cekati ili krenuti. Popeli smo se na vrh brda iz uvale Rasoha da vidimo kako izgleda u kanalu. Pa onako. Ima ga. Poprilicno. Borim se s Vipovim signalom i uspijevam jedva skinuti aladina za podne, kaze sve i dalje zuto. A onda nis, ajmo krenuti pa cemo vidjeti da li ide. Pakiramo se i isplovljavamo oko 9. Dvije sesnaestice stavljaju krat na glavno jedro, ja ga nemam pa sve zivotinjski zatezem. Jedva uz pomoc gumenjaka sve podizemo u uvali i isplovljavamo. Zabrinute face na svima. Ja glumim smjesak ispod cvika i sesira. Zagrijavam se i rastezem prvi put na putovanju, svi me gledaju jos smrknutije. Krecemo iz uvale cekamo prve nalete vjetra. Puno jace nego smo mislili. K vrapcu (pozdrav Marinu:) sto sad. Pokusavamo se nekako boriti s naletima preko 30 cvorova i ostrim valom, jedva da se krecemo. Doslovno kao da jases divljeg bika. Nisam ga nikad jahao, samo mi izgleda slicno pa se pravim pametan. E da, plan je bio sljedeci, ako se da plovit ja i jedan francuz samnom se odvajamo na punti od Peljesca preko sucuraja na Hvaru do obale. Tocno 35 milja orce. Dvije sesnaestice i i gumenjak idu za Lumbardu, tamo ostavljaju sva tri broda do jeseni kad cemo sve ovo ponoviti, he he. I tako sam ja uvjerio hrabrog suputnika da sam u kontroli nad brodom i krenemo mi preko. Seb i ekipa dosavsi u Peljeski kanal ubrzo se nije vise mogla probijati, nekako spustaju jedra, vezuju se i vuku na motor. Nije ni to jednostavno, vjerujte. Mi smo dobro vec zapalili preko, sto smo blize Peljescu vjetar pada i sve vise i vise zatezem jedra. Okurazio sam se i od panicnog straha lagano mijenjam raspolozenje u euforiju. Vristim, pjevam, more divlja, mi divljamo, zalijeva nas ko da nas zeli isprat s te male splavi, ali nedamo se! Ocitavam na rucnom gps-u 17.5 cvorova brzine, wow, jos glasnije pjevam jos me vise pere euforija. Prosli smo puntu od Peljesca laskom orcom u jednom komadu sve do Hvara. Orcamo dalje u Hvarskom kanalu cik cak ostro i dobro se probijamo. Vjetar je vec u padanju a iza nasa bijeli zid od kise. Srecom nije crni, ali ni ovako mi nije sve jedno. Svejedno moze udariti neverin i nakon toga bura, koja je u tom predjelu zestoka, i preko 60 cvorova. Bjezimo tako od zida, a ne zelim Jean Christofu kvariti veselje i plasiti ga bezveze. Lagano proucavam uvale zlu netrebalo i razmisljam o opcijama ako se desi kaos. Napetost je ubrzo prestala jer smo nekako izorcali Hvar, dizemo spi i punim gasom na obalu. 35 milja orce za 3 i pol sata. Respektabilno. Gps pokazuje max speed 19.1 cv. Kaze mi suputnik da nikada nije isao preko dvadeset i da bi bas volio za kraj. A sta da mu radim, iako sam se vec opustio, raskomotio i jeo jabuku, ponovo se oblacim, pretrimavam brod dajem mu upute i ajmo. Savrseni flat, i fini refuli, mogli smo i vise ali bilo mu je dosta. I spustili smo se previse nisko. Vadim gps: 20.3 cv. Posteno. Oboje sretni, skidamo jedra, nasli smo super slip za izvaditi brod, zovemo Seba da mu javimo di smo jer on ce gumenjakom dovesti sve stvari i ostatak ekipe na to mjesto a njegov brat doci s kombijem i prikolicom. Ostalo znate. To je to, i dalje se vozim u kombiju, i jos uvijek ne znam gdje cu. I prerano mi je za sredjivanje dojmova. Jedino znam da ako do sad nisam, sad svakako imam pravo zvati se punopravnim clanom Kluba Odiseja.
petak, 8. lipnja 2012.
Dan četvrti, ne i posljednji.
8.6.2012.
Teska noc je iza mene. I dan nije bio lagan, ali noc je bila koma. Tocno na dva mjesta ispod satora gdje sam lezao bila su nekakva korijena ili kamena, kao da je bitno. Bitno je to da sam moga tocno u jednoj poziciji spigati tijelo da nisam na njima. Pa da vidimo koji Hudini moze provesti citavu noc spigan u jednu stranu. Mozda trebam napomenuti da nisam sam u satoru vec ga Sebo i ja dijelimo. On spava ko beba na svom kariomaticu i bas ga briga. A to sto je sator za dvoje, dobro provjerite ako kupujete svoj. I solo bi mi bio premali. A kukovi nisu ocvrsnuli nego su nazuljani od prethodnih noci. Sto sad? Evo mogu konacno i ja dati jedan "tip". Ako vam se to desi, ne brinite, samo skvrcite noge i kuk je potpuno rasterecen. Eh da je samo to. Legnem ja tako nadobudno, zaspim, probudim se i vidim vani svjetlo. Yes! Izlazim van, a ono mjesec pici li ga pici. Uzimam sat koji sam skinuo jer mi je sve islo na zivce pa i on, kad ono jedan i petnaest. Auuu. Sto sad? A nista, sto bi di bi? Lezim okrecem se, znojim se, mucim se, maltram Seba i tako sve do negdje cetri ujutro. Iza tri i pol sam jos buljio u sekunde na digitalcu. Oko 6 sati i Sebo se krenuo meskoljiti, veli idem kuhati caj, krecemo uskoro. No krasno! I sta cu sad, spremanje satora, pakiranje i dorucak. Bacamo katamarane u more i krecemo na put oko 7:15. Sunce przi nemilosrdno! Sebo je isao do Hvara po bengu i baciti smece s plaze koju smo kolko tolko pocistili. Nas je moto uvijek odnijeti vise nego sto si donio, smeca naravno. I stvarno svuda sa sobom vucaramo te smrdljive vrece smeca i dvaput dnevno ih iskrcavamo iz gumenjaka i u gumenjak. Vjetar je bio krasan, do desetak cvorova, vozimo smjer Susac. Pustam masti na volju i zamisljam neko drugo putovanje. Vjetar je dizao i za dva tri sata domogli smo se Korcule kod Vela luke. Samo mi. Jedan brod je zapeo na pola puta kod susca, drugi se zabio pod Hvar a vjetar je krenuo sarati. Cekamo ih i cekamo i cekamo i sizim! Nista, vracamo se do zadnjeg broda jer ionako uvijek najsporiji brod odredjuje tempo. A imali smo tako dobre driceve ravno s Korcule, vozili bi po flatu paralelno s otokom, ukrali bi 5-10 milja ziher! Lud sam, no to je tako, prilagodjavas se grupi iz opravdanih razloga. Formiramo flotu i posred kanala gas dalje. Sebo nam s gumenjaka baca svakom po sendvic, dobarar tajming, a sendvic jos bolji. Nakon nekog vremena i saranja vjetra, konacno nam se Eol smilovao i imamo super kurs za posred Peljeskog kanala, ali ne bi to bilo to, jedan brod opasno zaostaje, krenuo je vozit nazad na Hvar (ne zna nitko iz kojeg razloga, vjerojatno umor i pad koncentracije) ali vjetar je digao do dvadesetak cvorova i ne mozes lagano vozit. Neko vrijeme gustamo i sjajno se priblizavamo Peljescu, ali brod na kojem su belgijski bracni par u svojim cetrdesetim je sad stvarno gadno zaostao i moramo ga cekati. Pola sata, sat, sat i pol, dva...lud. Lud. Kuliram se i ponavljam si "sreca nesreca, tko zna..." vec je pet sati, jedrimo od 7 ujutro, ljudi su strgani, Seb zove kraj dana, idemo se sidriti u malu uvalu koju smo netom prosli.
Uvala se zove Rasoha i tocno je na pola Korcule, i zaklonjena je od juga. Sidrimo se starom rutinom, ali s obzirom da su tu neki ljudi idemo prvo provjeriti mozemo li kampirati na njihovoj zemlji. Upoznajem divne domacine, gospodju Kristinu Žanetić i njenog supruga, njihovog prekrasnog umiljatog mjesanca Flok (kao prednje jedro, ne kao Floki psina) i cakula o svemu i svacemu krene.
Dao sam puniti mobitel nakon 4 dana, dobio sam litru krasnog Plava malog, u vrtu sam nabrao male jabucice "cukerine" i nakon sto sam se zahvalio na svemu pridruzio sam se vojoj skupini koji su vec marljivo kuhali klopu.
Hladna salata s krumpirom od jucer, hrpa povrca, salakis i sva ostala cuda s finim maslinjakom, pasta i nakon drugog tanjura glad je iscezla. Inace slike govore vise od rijeci, a ovo mjesto je nesto stvarno posebno. Definitivno najljepse od svih koje smo posjetili. Kakav ludi ambijent!
http://www.korcula-apartments.com/index.php?accommodationkorcula=25&apartmentsoffer=7&croatia=1
Noc brzo pada iako jos nije mrak, neki satori su vec popunjeni i vise se ni suskanje ne cuje. Borim se sa signalom i uspjevam skinuti prognozu. Vjerojatno nista od kise i nevere, ali zato nocas jugo u jacanju i do 40 cvorova. A joj, nitko na moru ne voli vjetar nocu. Gledamo nasu gusjenicu, karavanu katamarana i nikako nije dobro, doduse, zaklonjena je od vala ali ne i vjetra. Za svaki slucaj prevezali smo brodove zlu ne trebalo i jos sat vremena buljili u njih kako podnose nalete vjetra. Sve se cini ok i svi vec spavaju. Ja uzivam u sumu juga u gustoj borovoj sumi, na plazi, u potpunom mraku. Zvijezde se vide fantasticno, sve je savrseno, o sutrasnjem kraju putovanja necu ni razmisljati.zato i ne budem i necu ni pisati. Ima za to vremena sutra. U ovom treba uzivati koliko god se da. Jaka sparina s jugom samo daje nove elemente mirisa i zvukova. Gasim se i sve vas lijepo pozdravljam. Nadam se da cu u sljedecih pola sata uspjeti uloviti signala za uploadanje. Laku noc!
Teska noc je iza mene. I dan nije bio lagan, ali noc je bila koma. Tocno na dva mjesta ispod satora gdje sam lezao bila su nekakva korijena ili kamena, kao da je bitno. Bitno je to da sam moga tocno u jednoj poziciji spigati tijelo da nisam na njima. Pa da vidimo koji Hudini moze provesti citavu noc spigan u jednu stranu. Mozda trebam napomenuti da nisam sam u satoru vec ga Sebo i ja dijelimo. On spava ko beba na svom kariomaticu i bas ga briga. A to sto je sator za dvoje, dobro provjerite ako kupujete svoj. I solo bi mi bio premali. A kukovi nisu ocvrsnuli nego su nazuljani od prethodnih noci. Sto sad? Evo mogu konacno i ja dati jedan "tip". Ako vam se to desi, ne brinite, samo skvrcite noge i kuk je potpuno rasterecen. Eh da je samo to. Legnem ja tako nadobudno, zaspim, probudim se i vidim vani svjetlo. Yes! Izlazim van, a ono mjesec pici li ga pici. Uzimam sat koji sam skinuo jer mi je sve islo na zivce pa i on, kad ono jedan i petnaest. Auuu. Sto sad? A nista, sto bi di bi? Lezim okrecem se, znojim se, mucim se, maltram Seba i tako sve do negdje cetri ujutro. Iza tri i pol sam jos buljio u sekunde na digitalcu. Oko 6 sati i Sebo se krenuo meskoljiti, veli idem kuhati caj, krecemo uskoro. No krasno! I sta cu sad, spremanje satora, pakiranje i dorucak. Bacamo katamarane u more i krecemo na put oko 7:15. Sunce przi nemilosrdno! Sebo je isao do Hvara po bengu i baciti smece s plaze koju smo kolko tolko pocistili. Nas je moto uvijek odnijeti vise nego sto si donio, smeca naravno. I stvarno svuda sa sobom vucaramo te smrdljive vrece smeca i dvaput dnevno ih iskrcavamo iz gumenjaka i u gumenjak. Vjetar je bio krasan, do desetak cvorova, vozimo smjer Susac. Pustam masti na volju i zamisljam neko drugo putovanje. Vjetar je dizao i za dva tri sata domogli smo se Korcule kod Vela luke. Samo mi. Jedan brod je zapeo na pola puta kod susca, drugi se zabio pod Hvar a vjetar je krenuo sarati. Cekamo ih i cekamo i cekamo i sizim! Nista, vracamo se do zadnjeg broda jer ionako uvijek najsporiji brod odredjuje tempo. A imali smo tako dobre driceve ravno s Korcule, vozili bi po flatu paralelno s otokom, ukrali bi 5-10 milja ziher! Lud sam, no to je tako, prilagodjavas se grupi iz opravdanih razloga. Formiramo flotu i posred kanala gas dalje. Sebo nam s gumenjaka baca svakom po sendvic, dobarar tajming, a sendvic jos bolji. Nakon nekog vremena i saranja vjetra, konacno nam se Eol smilovao i imamo super kurs za posred Peljeskog kanala, ali ne bi to bilo to, jedan brod opasno zaostaje, krenuo je vozit nazad na Hvar (ne zna nitko iz kojeg razloga, vjerojatno umor i pad koncentracije) ali vjetar je digao do dvadesetak cvorova i ne mozes lagano vozit. Neko vrijeme gustamo i sjajno se priblizavamo Peljescu, ali brod na kojem su belgijski bracni par u svojim cetrdesetim je sad stvarno gadno zaostao i moramo ga cekati. Pola sata, sat, sat i pol, dva...lud. Lud. Kuliram se i ponavljam si "sreca nesreca, tko zna..." vec je pet sati, jedrimo od 7 ujutro, ljudi su strgani, Seb zove kraj dana, idemo se sidriti u malu uvalu koju smo netom prosli.
Uvala se zove Rasoha i tocno je na pola Korcule, i zaklonjena je od juga. Sidrimo se starom rutinom, ali s obzirom da su tu neki ljudi idemo prvo provjeriti mozemo li kampirati na njihovoj zemlji. Upoznajem divne domacine, gospodju Kristinu Žanetić i njenog supruga, njihovog prekrasnog umiljatog mjesanca Flok (kao prednje jedro, ne kao Floki psina) i cakula o svemu i svacemu krene.
Dao sam puniti mobitel nakon 4 dana, dobio sam litru krasnog Plava malog, u vrtu sam nabrao male jabucice "cukerine" i nakon sto sam se zahvalio na svemu pridruzio sam se vojoj skupini koji su vec marljivo kuhali klopu.
Hladna salata s krumpirom od jucer, hrpa povrca, salakis i sva ostala cuda s finim maslinjakom, pasta i nakon drugog tanjura glad je iscezla. Inace slike govore vise od rijeci, a ovo mjesto je nesto stvarno posebno. Definitivno najljepse od svih koje smo posjetili. Kakav ludi ambijent!
http://www.korcula-apartments.com/index.php?accommodationkorcula=25&apartmentsoffer=7&croatia=1
Noc brzo pada iako jos nije mrak, neki satori su vec popunjeni i vise se ni suskanje ne cuje. Borim se sa signalom i uspjevam skinuti prognozu. Vjerojatno nista od kise i nevere, ali zato nocas jugo u jacanju i do 40 cvorova. A joj, nitko na moru ne voli vjetar nocu. Gledamo nasu gusjenicu, karavanu katamarana i nikako nije dobro, doduse, zaklonjena je od vala ali ne i vjetra. Za svaki slucaj prevezali smo brodove zlu ne trebalo i jos sat vremena buljili u njih kako podnose nalete vjetra. Sve se cini ok i svi vec spavaju. Ja uzivam u sumu juga u gustoj borovoj sumi, na plazi, u potpunom mraku. Zvijezde se vide fantasticno, sve je savrseno, o sutrasnjem kraju putovanja necu ni razmisljati.zato i ne budem i necu ni pisati. Ima za to vremena sutra. U ovom treba uzivati koliko god se da. Jaka sparina s jugom samo daje nove elemente mirisa i zvukova. Gasim se i sve vas lijepo pozdravljam. Nadam se da cu u sljedecih pola sata uspjeti uloviti signala za uploadanje. Laku noc!
četvrtak, 7. lipnja 2012.
Noć druga, dan treći
Kao da sam znao! Prerano sam zakljucio dan. Dok se vecera kuhala otisao sam se malo pentrati po strmim stijenama u uvali Draginja pored uvale Tatinja na Solti, kad najednom, nesto se zaleti u mene, umro sam od straha. Skoro sam pao u more s klifa. Sto je to bilo? Taj cas nije mi bilo ni na kraj pameti. Promro sam od straha! Galeb. Galeb koji cuva gnijezdo. Sad znam kako se glasa ugrozeni galeb. Nesto grozno! Pronjuskao sam okolo i nasao malu malu pricicu, tek izlegnutu sa sivim paperjem i 2 povelika jaja. Preslatko. Galeb je toliko graktao da se u tili cas skupilo cijelo jato iznad mene. Brzo sam napustio mjesto "zlocina" jer sam nacuo da ako majka nanjusi tudje pristranstvo na svojoj bebi, napusta leglo. To me je mucilo cijelo vecer. Tako mi je zao da nisam imao fotic uslikati bespomocnu pticicu. Iako sam se brzo udaljio, galeb je satima letio iznad gnijezda i graktao. Malo nam je svima to vec islo na zivce a mene je mucila griznja savjest. Poklopali smo veceru i spustila se noc.
Sebo je predlozio da se popnemo kroz sikaru da malo pogledamo koji otoci se vide i gdje smo zapravo. Naravno da sam jedva cekao takvo sto, mrzim leci rano u strahu da se ne probudim u gluho doba noci i kljucam na surovom terenu. Probijali smo se kroz gromace i sikare ruzmarina i drugog niskog raslinja i nakon nekoliko slijepih puteva uspjeli smo probiti se na cestu. Miris stoke naznacivao je da je u blizini selo. Hodali smo stazom i ugledali svjetla u daljini. Nakon sat vremena hoda dosli smo sasvim blizu. Rekli smo idemo do crkve i nazad u nasu uvalu.
Dosli smo do crkve sv. Stjepana prvomučenikanekog sagradjene 1917. na temeljima staroromanske crkve. U blizini sam ugledao nesto sto lici na malu radionu brodica. Na krovu je bila mala gajeta Argentina. Neki ljudi su se muvali ispred i odlucio sam ih pitati gdje smo to i sta je ovo. :) Saznao sam da smo u Grohotama i da je to uistinu radiona baraka. Gospodin je bio vrlo ljubazan i pricljiv i razvezao pricu tko je sto je i zasto je tu. saznajemo da je se zove Vicko Buktenica i da mu je stric slavni naivac Buktenica koji je preminuo 1997. Sam Vicko krenuo je slikati takodjer naivu 2000. Odmah nas je pozvao u svoju galeriju u kucu u kojoj je zivio njegov stric, a danas on stvara.
www.vickobuktenica.com
Pricao je o svemu i svacemu, svaku sliku posebno je opisivao. Stvarno su otkacene, doslovno su lude. Trip! Odusevio sam se, podsjetilo me na jednog takodjer spaljenog umjetnika iz Maroka, Alia. Doduse, ovo je bio pravi otocni mediteranski djir.
Kako je vrijeme teklo tako je i prica bivala sve bolja, i ubrzo je potpisao par slika i podijelio nam ih. Svaka ima svoju pricu. Objasnili smo mu da nemamo novaca i da smo slucajno tu, al je on tvrdio da nista nije slucajno. Zatim nam je svakom darovao majicu s isprintom I love Solta i simpaticnom slikom okrunjenog magarca. Tu nije sve stalo, sad moramo probati i njegovo trpko vino puno otocnog tanina. Pricali smo o svemu i svacemu, o njegovom zivotu i o zivotu na Solti. O ribanju i ribarskom prigovaranju, o radu u polju, o vinogradima, o apartmanima. O slilnom zemljistu kojeg nece prodati ni za sav novac na svijetu, nego ce saditi vinograde.
Kako je vec prosla ponoc a nas ceka povratak u Tatinju ( sifra Tatari-Tatnja - kako cemo se raspoznati kad se opet sretnemo, a to se nadovezuje na pricu o Tatarima i kako je Tatinja po njima dobila ime...) u svakom slucaju krasan pocetak prijateljstva, dogovorili smo se kako ce nam naloviti ribu kad dodjemo u sklopu Otocne Odiseje 2012 koju cemo pripremiti u njegovoj konobi i piti negovo trpko autohtono vino, puno otockog tanina, izrazito sitnog zrna.
Vratili smo se u uvalu puni poklana i osmjeha na licu, mjesec je taman izasao, i u tren samo zaspali na kamenoj plazi. Iako je plaza bila puno meksa sitnijeg kamenja, noc prije uzela je svoj danak, nije bilo lako. Ali ni tesko, ipak nocimo na Solti u carobnoj uvali uz sum valova. Dugo sam spavao jer je uvala vrlo strma i sumovita, dakle bio je mracno i hladno skroz do devet sati.
Nakon dorucka ubrzano smo isplovili prma Hvaru. Vjetar je bio slabasan i poprilicno smo se vukli. Stali smo u jednoj carobnoj uvali na sjevernoj starni Hvara, klopali hladnu salatu od tune, poma, krastavaca i kukuruza.
Plaza je bilasramotno prljava, ocistili smo plastike koliko smo mogli i uputili se dalje.
Iako smo planirali doci do otoka Scerdo, vjetar nam to nije dozvolio. U hvarskom kanalu bilo dosta prometa i nakon grada Hvara izbjegavajuci sva ziva i neziva plovila dosli smo do prve osamljene uvale te izvukli katamarane na plazu. Prvo zna se, kuha se voda, u njoj krumpirici, malo jos omleta i voila, vecera je spremna. Plaza na kojoj se nalazimo takodjer je bajkovita, kao i vecina nasih otocnih plaza. S desne strane puca pogled na zalaz sunca iza Visa, s lijeve na moj omiljeni nenaseljeni otok Susac, na kojem sam proveo tjedan dana u svibnju s mojom medvjedicom prije koju godinu. To je tek prica za sebe, taj Susac je stvarno carobno mjesto, potpuno nerealno.
Ujutro moramo rano ustati, oko 6, da sve pospremimo, ocistimo plazu, odbacimo to plasticno smece u Hvar, natocimo gumenjak i krenemo put Lumbarde na Korculi. Ceka nas vise od 35 Nm, a vjetar ne obecava. Naime, u subotu zovu lose vrijeme, grmljavinske pljuskove, pa cemo pozuriti put Korcule. Satori su spremni, siti smo, nismo zedni i vrijeme je za spavanac. Laka vam noc radni i neradni narode!
Sebo je predlozio da se popnemo kroz sikaru da malo pogledamo koji otoci se vide i gdje smo zapravo. Naravno da sam jedva cekao takvo sto, mrzim leci rano u strahu da se ne probudim u gluho doba noci i kljucam na surovom terenu. Probijali smo se kroz gromace i sikare ruzmarina i drugog niskog raslinja i nakon nekoliko slijepih puteva uspjeli smo probiti se na cestu. Miris stoke naznacivao je da je u blizini selo. Hodali smo stazom i ugledali svjetla u daljini. Nakon sat vremena hoda dosli smo sasvim blizu. Rekli smo idemo do crkve i nazad u nasu uvalu.
Dosli smo do crkve sv. Stjepana prvomučenikanekog sagradjene 1917. na temeljima staroromanske crkve. U blizini sam ugledao nesto sto lici na malu radionu brodica. Na krovu je bila mala gajeta Argentina. Neki ljudi su se muvali ispred i odlucio sam ih pitati gdje smo to i sta je ovo. :) Saznao sam da smo u Grohotama i da je to uistinu radiona baraka. Gospodin je bio vrlo ljubazan i pricljiv i razvezao pricu tko je sto je i zasto je tu. saznajemo da je se zove Vicko Buktenica i da mu je stric slavni naivac Buktenica koji je preminuo 1997. Sam Vicko krenuo je slikati takodjer naivu 2000. Odmah nas je pozvao u svoju galeriju u kucu u kojoj je zivio njegov stric, a danas on stvara.
www.vickobuktenica.com
Pricao je o svemu i svacemu, svaku sliku posebno je opisivao. Stvarno su otkacene, doslovno su lude. Trip! Odusevio sam se, podsjetilo me na jednog takodjer spaljenog umjetnika iz Maroka, Alia. Doduse, ovo je bio pravi otocni mediteranski djir.
Kako je vrijeme teklo tako je i prica bivala sve bolja, i ubrzo je potpisao par slika i podijelio nam ih. Svaka ima svoju pricu. Objasnili smo mu da nemamo novaca i da smo slucajno tu, al je on tvrdio da nista nije slucajno. Zatim nam je svakom darovao majicu s isprintom I love Solta i simpaticnom slikom okrunjenog magarca. Tu nije sve stalo, sad moramo probati i njegovo trpko vino puno otocnog tanina. Pricali smo o svemu i svacemu, o njegovom zivotu i o zivotu na Solti. O ribanju i ribarskom prigovaranju, o radu u polju, o vinogradima, o apartmanima. O slilnom zemljistu kojeg nece prodati ni za sav novac na svijetu, nego ce saditi vinograde.
Kako je vec prosla ponoc a nas ceka povratak u Tatinju ( sifra Tatari-Tatnja - kako cemo se raspoznati kad se opet sretnemo, a to se nadovezuje na pricu o Tatarima i kako je Tatinja po njima dobila ime...) u svakom slucaju krasan pocetak prijateljstva, dogovorili smo se kako ce nam naloviti ribu kad dodjemo u sklopu Otocne Odiseje 2012 koju cemo pripremiti u njegovoj konobi i piti negovo trpko autohtono vino, puno otockog tanina, izrazito sitnog zrna.
Vratili smo se u uvalu puni poklana i osmjeha na licu, mjesec je taman izasao, i u tren samo zaspali na kamenoj plazi. Iako je plaza bila puno meksa sitnijeg kamenja, noc prije uzela je svoj danak, nije bilo lako. Ali ni tesko, ipak nocimo na Solti u carobnoj uvali uz sum valova. Dugo sam spavao jer je uvala vrlo strma i sumovita, dakle bio je mracno i hladno skroz do devet sati.
Nakon dorucka ubrzano smo isplovili prma Hvaru. Vjetar je bio slabasan i poprilicno smo se vukli. Stali smo u jednoj carobnoj uvali na sjevernoj starni Hvara, klopali hladnu salatu od tune, poma, krastavaca i kukuruza.
 |
| da li su vam spojive ove dvije slike?? |
Iako smo planirali doci do otoka Scerdo, vjetar nam to nije dozvolio. U hvarskom kanalu bilo dosta prometa i nakon grada Hvara izbjegavajuci sva ziva i neziva plovila dosli smo do prve osamljene uvale te izvukli katamarane na plazu. Prvo zna se, kuha se voda, u njoj krumpirici, malo jos omleta i voila, vecera je spremna. Plaza na kojoj se nalazimo takodjer je bajkovita, kao i vecina nasih otocnih plaza. S desne strane puca pogled na zalaz sunca iza Visa, s lijeve na moj omiljeni nenaseljeni otok Susac, na kojem sam proveo tjedan dana u svibnju s mojom medvjedicom prije koju godinu. To je tek prica za sebe, taj Susac je stvarno carobno mjesto, potpuno nerealno.
Ujutro moramo rano ustati, oko 6, da sve pospremimo, ocistimo plazu, odbacimo to plasticno smece u Hvar, natocimo gumenjak i krenemo put Lumbarde na Korculi. Ceka nas vise od 35 Nm, a vjetar ne obecava. Naime, u subotu zovu lose vrijeme, grmljavinske pljuskove, pa cemo pozuriti put Korcule. Satori su spremni, siti smo, nismo zedni i vrijeme je za spavanac. Laka vam noc radni i neradni narode!
Dan drugi
6.6.2012.
Noc nije protekla tako strasno s obzirom da sam jedini u grupi koji nema kariomat za spavanje. Kamenje u bubrezima, kukovima i kraljeznici nekako sam uspio ignorirati. Nasao sam par pozicija u kojima sam docekao jutro. Prekrasno jutro. vec u pola 7 Seb je krenuo nesto kuhati. Mislio sam da sanjam, ali miris caja me je razuvjerio. Ubrzo nakon sto sam ustao sunce je provirilo i zapeklo. Jutarnji kupanac, najbolje sto postoji!
S obzirom na jucerasnje vrijeme i brzinu i gumenjak sa svojih 80 konja bio je jako zedan pa smo morali osigurati gorivo. 35 litara je nestalo. Gdje sad? Google s jedva nekakvim signalom dao je super vijest. Luk Oil je otvorio prije mjesec, dva prvu plutajucu benzinsku u marini Frapi. Svega 15-ak minuta od nas. Mladi decko, frisko zaposlen, vrlo nas je ljubazno docekao, s obzirom da je lokalac dao nam je par dobrih savjeta gdje kupiti najjeftinije namirnice. Jedine namirnice koje su nam zapravo nedostajale su vino i piva! Kakvo veselje!
Vratili smo se po ekipu koja nas je spremno cekala, digli jedra i isplovili po laganom jugu od kojih 5-6 cvorova. Lagano smo se vukli ostrim kutem u vjetar kojih 3 sata do Solte. Vec smo poprilicno ogladnili i nasli smo super mjesto u uvali Sesula. Ocekivao sam sendvice, kad ono kuhalo se vadi! Na repertuaru kus-kus s malo sunke, domacim pomidorima i krastavcima. Mljac! Ocekivao sam ponovo siestu, kad ono, polazak. Jugo je malo ojacalo do kojih desetak cvorova, diszemo spinakere i letimo duz Solte. Kako je more bilo poprilicno mirno i dan ranije smo odvalili preko 30 milja, nismo forsirali ici daleko. Takodjer smo odustali od Braca, pa smo u ocekivanju slicne prognoze i u cetvrtak odredili idealnu putanju za Paklenske otoke kod Hvara.
Nasli smo carobnu malu uvalu te se usidrili. Kad smo pristali bili smo malo razocarani jer divna borova sumica zapravo je deponij otpada kojeg vjerojatno nitko nikad nece pokupiti ukoliko mi ne nadjemo sponzora koji ce nam u tome pomoci. A to bi bas bilo lijepo. Jutros sam puno razgovarao sa Sebom te mi je rekao kako svake godine ciste plaze na Vrgadi te posebno Telascicu na Dugom otoku. Sjajno, sjajno, vidim vec priliku da se nekako ukljucimo i da organiziramo radne akcije ciscenja vec sljedeci put! No da se vratim na nasu plazu. Toliko je mala da ni na sam zal ne stanu satori. Juzina je po zimi jako natukla kamenje te smo odlucili izgaziti je za kojih metar kako bi nam stalo cetri satora jedan do drugog.
Uspjeli smo u tome, satori su dignuti, a krumpir se vec kuha. Neke Kranjske kobase su u u igri, a vjerojatno i jos puno toga. Jedva cekam, gladan sam ko vuk. Udaljio sam se od ekipe na obliznje stijene, nasao mjesto udobno ko tramvajsko sjedalo (tocno je takvog oblika) i odlucio napisati par rijeci jer ionako u ovoj uvali nema niti telefonskog signala niti data signala. Poslikao sam par fotkica s iPhoneom, nazalost jos uvijek ne sponzorskim i to je to za danas. Sutra cu za rucak vjerojatno negdje na Hvaru biti bolje srece i objaviti tekst na blog. Ako nema signala ne znaci da nemamo izvrsnog Vranca kojeg smo kupili na akciji u Studencu! Smiraj je dana, oko pola osam, imam sjajan pogled na zauljeno more i Vis koji se i ne cini tako daleko. A moram priznati da me zanima sto se sve to kuha tamo malo dublje u uvali! dobar tek i zivjeli!
Noc nije protekla tako strasno s obzirom da sam jedini u grupi koji nema kariomat za spavanje. Kamenje u bubrezima, kukovima i kraljeznici nekako sam uspio ignorirati. Nasao sam par pozicija u kojima sam docekao jutro. Prekrasno jutro. vec u pola 7 Seb je krenuo nesto kuhati. Mislio sam da sanjam, ali miris caja me je razuvjerio. Ubrzo nakon sto sam ustao sunce je provirilo i zapeklo. Jutarnji kupanac, najbolje sto postoji!
S obzirom na jucerasnje vrijeme i brzinu i gumenjak sa svojih 80 konja bio je jako zedan pa smo morali osigurati gorivo. 35 litara je nestalo. Gdje sad? Google s jedva nekakvim signalom dao je super vijest. Luk Oil je otvorio prije mjesec, dva prvu plutajucu benzinsku u marini Frapi. Svega 15-ak minuta od nas. Mladi decko, frisko zaposlen, vrlo nas je ljubazno docekao, s obzirom da je lokalac dao nam je par dobrih savjeta gdje kupiti najjeftinije namirnice. Jedine namirnice koje su nam zapravo nedostajale su vino i piva! Kakvo veselje!
Vratili smo se po ekipu koja nas je spremno cekala, digli jedra i isplovili po laganom jugu od kojih 5-6 cvorova. Lagano smo se vukli ostrim kutem u vjetar kojih 3 sata do Solte. Vec smo poprilicno ogladnili i nasli smo super mjesto u uvali Sesula. Ocekivao sam sendvice, kad ono kuhalo se vadi! Na repertuaru kus-kus s malo sunke, domacim pomidorima i krastavcima. Mljac! Ocekivao sam ponovo siestu, kad ono, polazak. Jugo je malo ojacalo do kojih desetak cvorova, diszemo spinakere i letimo duz Solte. Kako je more bilo poprilicno mirno i dan ranije smo odvalili preko 30 milja, nismo forsirali ici daleko. Takodjer smo odustali od Braca, pa smo u ocekivanju slicne prognoze i u cetvrtak odredili idealnu putanju za Paklenske otoke kod Hvara.
Nasli smo carobnu malu uvalu te se usidrili. Kad smo pristali bili smo malo razocarani jer divna borova sumica zapravo je deponij otpada kojeg vjerojatno nitko nikad nece pokupiti ukoliko mi ne nadjemo sponzora koji ce nam u tome pomoci. A to bi bas bilo lijepo. Jutros sam puno razgovarao sa Sebom te mi je rekao kako svake godine ciste plaze na Vrgadi te posebno Telascicu na Dugom otoku. Sjajno, sjajno, vidim vec priliku da se nekako ukljucimo i da organiziramo radne akcije ciscenja vec sljedeci put! No da se vratim na nasu plazu. Toliko je mala da ni na sam zal ne stanu satori. Juzina je po zimi jako natukla kamenje te smo odlucili izgaziti je za kojih metar kako bi nam stalo cetri satora jedan do drugog.
Uspjeli smo u tome, satori su dignuti, a krumpir se vec kuha. Neke Kranjske kobase su u u igri, a vjerojatno i jos puno toga. Jedva cekam, gladan sam ko vuk. Udaljio sam se od ekipe na obliznje stijene, nasao mjesto udobno ko tramvajsko sjedalo (tocno je takvog oblika) i odlucio napisati par rijeci jer ionako u ovoj uvali nema niti telefonskog signala niti data signala. Poslikao sam par fotkica s iPhoneom, nazalost jos uvijek ne sponzorskim i to je to za danas. Sutra cu za rucak vjerojatno negdje na Hvaru biti bolje srece i objaviti tekst na blog. Ako nema signala ne znaci da nemamo izvrsnog Vranca kojeg smo kupili na akciji u Studencu! Smiraj je dana, oko pola osam, imam sjajan pogled na zauljeno more i Vis koji se i ne cini tako daleko. A moram priznati da me zanima sto se sve to kuha tamo malo dublje u uvali! dobar tek i zivjeli!
utorak, 5. lipnja 2012.
Avantura Pakostane - Korcula, dan prvi
Osim Seba, s nama su jos cetvero francuza. Veliki zaljubljenici u male katamarane, inace imaju praksu putovati na takve avanture. Vec sam naslutio da ce nas cekati zanimljive price.
Kako smo cekali da se jugo smiri da u miru mozemo nazad u Pakostane, malo smo zaspali pored lokalnog marketa i telefonske govornice, iliti strateskog mjesta u selu. I nas je uhvatila fjaka. Kad smo dosli sebi, vratili smo se do nasih brodica, digli jedra i uputili se u bazu. Medjutim, vjetar ne da je oslabio nego je pojacao, i to poprilicno. Nerado priznajem da me je bilo frka, i to ne mala. O genakeru nisam htio ni razmisljati, nisam imao kontrolu nad brodom. Grozno. Kroz svega par minuta jureci brzinama do 20 cvorova jedva smo pristali. Kakvo olaksanje. Drugi brod dosao je desetak minuta nakon nas samo s glavnim jedrom. Treci malo kasnije, samo s flokom od kojih 3m2. Uff, jedva smo se izvukli nije nam bilo svejedno. Nakon sto smo raspremili brodove i vecerali, nebo se potpuno zacrnilo i pocelo je lijevati ko iz kabla. Citavu noc. Sebova odluka pokazala se sjajna, a imali smo i krasan dan iza sebe.
Drugo jutro nebo se razvedrilo i sunce je zasjalo. Nakon zajednickog dorucka isplovili smo. Koliko stvari smo ukrcali na prateci gumenjak prica je za sebe. To je uistinu vrlo zahtjevan planerski i organizacijski posao. Lagana burica pratila nas je duz Murtera, jurili smo i do 20 cvorova i dobro nas je sluzila. Nakon nekoliko sati stigli smo do Zmajana gdje smo odlucili odmoriti i rucati. Sendvice naravno. Ubrzo nas je savladala fjaka i dok smo dolazili sebi vidjeli smo da je maestral ojacao. Porilicno. Isplovili smo, digli djenaker i jurnuli dalje. Nismo mogli vjerovati kojom brzinom smo doletjeli do primostenskih otoka. Mahnuli smo svom maticnom jedrilicarskom klubu Primosten i nastavili dalje. Bilo je poprilicno izazovno, na rubu prevrtanja. Prekrasan dan, prekrasan maestral. Dan je odmicao, oko pet popodne postalo je poprilicno hladno i morali smo traziti prenociste. Nismo htjeli forsirati i usidrili smo se nekoliko uvala dalje od Rogoznice, u uvalu Pot.
Brodove smo povezali kao gusjenice i krenuli kuhati veceru. Ubrzo nakon ukusne paste bologneze poceli smo zjevati. S obzirom da je plaza izuzetno malena, svi su se rastrkali po okolnom brezuljku spremni za spavanje. Dok jos nije potpuni mrak tesko mi je i pokusati spavati pa sam izvadio iPad, nazalost jos uvijek ne sponzorski, i odlucio napisati koju rijec. U ovakvom ambijentu dok pored mene suskaju valovi po zalu, tisinu jos samo rijetko razbije pokoji avion koji slijece ili polijece iz Splita predpostavljam. Nebo je bez oblacka, zvijezde su prekrasne. Kako sad ici spavati i propusiti makar i dijelic ovoga!? No sutra nas ceka naporan dan s vrlo malo vjetra, a moramo doci sve do Braca ili Hvara. Ujutro cemo detaljno isplanirati rutu, a sad je vrijeme za gasenje elektronike, jer ipak je vec proslo deset sati i zelim jos malo uzivati u trenutku. Evo ga avion opet tutnji, a more se potpuno umirilo... Laku noc za danas :)
subota, 2. lipnja 2012.
Otočna Odiseja 2012
Koji se mnogo naluto razorivši presvetu Troju
Gradove ljudi mnogih on vidje i ćud im spozna
I mnoge na moru jade pretrpje u srcu svojem
Za dušu svoju se boreć i povratak svojih drugova
Ali ni tako drugova on ne spase, ako i želje
Jer smrt nađoše sami zbog svojega drskoga grijeha
Jesti idući stado, ludaci, Hiperiona
Helija, koji je dan za povratak uzeo njima
I nama, Zeusova kćeri, pripovjedi o tome svemu!
“Otočna Odiseja 2012” jest pustolovno kulinarska
ekspedicija kajacima do svih hrvatskih naseljenih otoka. Cilj je promocija otočkih
posebnosti, turističke ponude i gastronomskih doživljaja u ljetnoj turističkoj
sezoni. Šime Sušić, pobjednik prvog hrvatskog MasterChefa i Marko Kovač, glavni
protagonisti avanture, na desetak će odabranih lokacija u suradnji s lokalnim
vlastima i turističkom zajednicom organizirati kulinarska događanja. Predviđene
su i akcije čišćenja nekih od najljepših jadranskih plaža uz podršku partnera i
prijatelja projekta.
Ciljevi projekta “Otočna Odiseja 2012”
- Obogaćivanje turističke ponude otoka pripremanjem gurmanskih specijaliteta u mjestima i gradovima
- Promocija prirodnih i kulturnih bogatstava hrvatskih otoka, otočkih posebnosti, običaja i legendi
- Očuvanje autohtonih recepata pripreme hrane
- Osvješćivanje važnosti očuvanja prirodnih ljepota i adekvatnog zbrinjavanja otpada
- Promocija ljepota aktivnog odomora, popularizacija vodenih sportova te zdravog načina života
Predviđene lokacije kulinarskih događanja i degustacija
RAB, OTOK RAB
|
03.7. utorak
|
MALI LOŠINJ, OTOK LOŠINJ
|
10.7. utorak
|
SILBA, OTOK SILBA
|
13.7. petak
|
KAMP
ŠIMUNI, OTOK PAG
|
14.7.
subota
|
UVALA
ŠIPNATA, OTOK KORNAT
|
21.7.
ponedjeljak
|
BETINA,
OTOK MURTER
|
26.7.
četvrtak
|
ZLARIN,
OTOK ZLARIN
|
27.7.
petak
|
UVALA
DUGA, OTOK ČIOVO
|
29.7.
nedjelja
|
KOMIŽA,
OTOK VIS
|
04.8.
subota
|
LASTOVO,
OTOK LASTOVO
|
13.8.
ponedjeljak
|
DUBROVNIK
- DOČEK
|
20.8.
ponedjeljak
|
Provedite ovo ljeto s nama! Pratite nas na DNEVNIK.hr i u listu 24sata!
Pretplati se na:
Komentari (Atom)