Noć druga, dan treći

Kao da sam znao! Prerano sam zakljucio dan. Dok se vecera kuhala otisao sam se malo pentrati po strmim stijenama u uvali Draginja pored uvale Tatinja na Solti, kad najednom, nesto se zaleti u mene, umro sam od straha. Skoro sam pao u more s klifa. Sto je to bilo? Taj cas nije mi bilo ni na kraj pameti. Promro sam od straha! Galeb. Galeb koji cuva gnijezdo. Sad znam kako se glasa ugrozeni galeb. Nesto grozno! Pronjuskao sam okolo i nasao malu malu pricicu, tek izlegnutu sa sivim paperjem i 2 povelika jaja. Preslatko. Galeb je toliko graktao da se u tili cas skupilo cijelo jato iznad mene. Brzo sam napustio mjesto "zlocina" jer sam nacuo da ako majka nanjusi tudje pristranstvo na svojoj bebi, napusta leglo. To me je mucilo cijelo vecer. Tako mi je zao da nisam imao fotic uslikati bespomocnu pticicu. Iako sam se brzo udaljio, galeb je satima letio iznad gnijezda i graktao. Malo nam je svima to vec islo na zivce a mene je mucila griznja savjest. Poklopali smo veceru i spustila se noc.
Sebo je predlozio da se popnemo kroz sikaru da malo pogledamo koji otoci se vide i gdje smo zapravo. Naravno da sam jedva cekao takvo sto, mrzim leci rano u strahu da se ne probudim u gluho doba noci i kljucam na surovom terenu. Probijali smo se kroz gromace i sikare ruzmarina i drugog niskog raslinja i nakon nekoliko slijepih puteva uspjeli smo probiti se na cestu. Miris stoke naznacivao je da je u blizini selo. Hodali smo stazom i ugledali svjetla u daljini. Nakon sat vremena hoda dosli smo sasvim blizu. Rekli smo idemo do crkve i nazad u nasu uvalu.
Dosli smo do crkve sv. Stjepana prvomučenikanekog sagradjene 1917. na temeljima staroromanske crkve. U blizini sam ugledao nesto sto lici na malu radionu brodica. Na krovu je bila mala gajeta Argentina. Neki ljudi su se muvali ispred i odlucio sam ih pitati gdje smo to i sta je ovo. :) Saznao sam da smo u Grohotama i da je to uistinu radiona baraka. Gospodin je bio vrlo ljubazan i pricljiv i razvezao pricu tko je sto je i zasto je tu. saznajemo da je se zove Vicko Buktenica i da mu je stric slavni naivac Buktenica koji je preminuo 1997. Sam Vicko krenuo je slikati takodjer naivu 2000. Odmah nas je pozvao u svoju galeriju u kucu u kojoj je zivio njegov stric, a danas on stvara.
www.vickobuktenica.com

Pricao je o svemu i svacemu, svaku sliku posebno je opisivao. Stvarno su otkacene, doslovno su lude. Trip! Odusevio sam se, podsjetilo me na jednog takodjer spaljenog umjetnika iz Maroka, Alia. Doduse, ovo je bio pravi otocni mediteranski djir.
Kako je vrijeme teklo tako je i prica bivala sve bolja, i ubrzo je potpisao par slika i podijelio nam ih. Svaka ima svoju pricu. Objasnili smo mu da nemamo novaca i da smo slucajno tu, al je on tvrdio da nista nije slucajno. Zatim nam je svakom darovao majicu s isprintom I love Solta i simpaticnom slikom okrunjenog magarca. Tu nije sve stalo, sad moramo probati i njegovo trpko vino puno otocnog tanina. Pricali smo o svemu i svacemu, o njegovom zivotu i o zivotu na Solti. O ribanju i ribarskom prigovaranju, o radu u polju, o vinogradima, o apartmanima. O slilnom zemljistu kojeg nece prodati ni za sav novac na svijetu, nego ce saditi vinograde.
Kako je vec prosla ponoc a nas ceka povratak u Tatinju ( sifra Tatari-Tatnja - kako cemo se raspoznati kad se opet sretnemo, a to se nadovezuje na pricu o Tatarima i kako je Tatinja po njima dobila ime...) u svakom slucaju krasan pocetak prijateljstva, dogovorili smo se kako ce nam naloviti ribu kad dodjemo u sklopu Otocne Odiseje 2012 koju cemo pripremiti u njegovoj konobi i piti negovo trpko autohtono vino, puno otockog tanina, izrazito sitnog zrna.
Vratili smo se u uvalu puni poklana i osmjeha na licu, mjesec je taman izasao, i u tren samo zaspali na kamenoj plazi. Iako je plaza bila puno meksa sitnijeg kamenja, noc prije uzela je svoj danak, nije bilo lako. Ali ni tesko, ipak nocimo na Solti u carobnoj uvali uz sum valova. Dugo sam spavao jer je uvala vrlo strma i sumovita, dakle bio je mracno i hladno skroz do devet sati.
Nakon dorucka ubrzano smo isplovili prma Hvaru. Vjetar je bio slabasan i poprilicno smo se vukli. Stali smo u jednoj carobnoj uvali na sjevernoj starni Hvara, klopali hladnu salatu od tune, poma, krastavaca i kukuruza.

da li su vam spojive ove dvije slike??

Plaza je bilasramotno prljava, ocistili smo plastike koliko smo mogli i uputili se dalje.

Iako smo planirali doci do otoka Scerdo, vjetar nam to nije dozvolio. U hvarskom kanalu bilo dosta prometa i nakon grada Hvara izbjegavajuci sva ziva i neziva plovila dosli smo do prve osamljene uvale te izvukli katamarane na plazu. Prvo zna se, kuha se voda, u njoj krumpirici, malo jos omleta i voila, vecera je spremna. Plaza na kojoj se nalazimo takodjer je bajkovita, kao i vecina nasih otocnih plaza. S desne strane puca pogled na zalaz sunca iza Visa, s lijeve na moj omiljeni nenaseljeni otok Susac, na kojem sam proveo tjedan dana u svibnju s mojom medvjedicom prije koju godinu. To je tek prica za sebe, taj Susac je stvarno carobno mjesto, potpuno nerealno.

Ujutro moramo rano ustati, oko 6, da sve pospremimo, ocistimo plazu, odbacimo to plasticno smece u Hvar, natocimo gumenjak i krenemo put Lumbarde na Korculi. Ceka nas vise od 35 Nm, a vjetar ne obecava. Naime, u subotu zovu lose vrijeme, grmljavinske pljuskove, pa cemo pozuriti put Korcule. Satori su spremni, siti smo, nismo zedni i vrijeme je za spavanac. Laka vam noc radni i neradni narode!